Crkveni naučitelji

Sveti Ambrozije (339.-397.) rodio se, vjerojatno, u gradu Trieru oko god. 339. Potjecao je iz veoma ugledne rimske obitelji. Otac mu je bio visoki carski činovnik u Galiji. Ambrozije je studirao u Rimu govorništvo i pravo. Oko god. 370. postao je guverner (legatus consularis) u sjevernoj Italiji sa sjedištem u Milanu. Kad je u tom gradu umro arijanski biskup Auksencije, kler i narod jednodušno su izabrali Ambrozija za njegova nasljednika na biskupskoj stolici, premda je bio tek katekumen, tj. pripravnik za sveto krštenje. Kao biskup istakao se osobito u poučavanju svoga stada, u obrani Crkve protiv poganstva, arijanstva – naučavanja što je nijekalo Kristovo božanstvo – te protiv drugih hereza.

SPOMEN: 7. prosinca

Sv. Jeronim (347.-420.) rođen je 347. godine u Stridonu, u Dalmaciji. Školu je pohađao u Rimu i ondje je kršten. Prigrlio je pokornički, asketski život, pošao na Istok i tamo je zaređen za svećenika. Vrativši se u Rim, postao je tajnik pape Damaza i ondje je započeo prevoditi Sveto pismo s izvornika na latinski jezik. Taj prijevod Biblije naziva se Vulgata (tj. popularni, pučki prijevod). Promicao je monaški, samostanski način života, te se nastanio u Betlehemu. Napisao je brojna djela, osobito tumačenja Svetoga pisma. Umro je u Betlehemu 420. godine.

SPOMEN: 30. rujna.

Aurelije Augustin (354. – 430.) jedan je od najvećih umova kršćanstva. Teolog, filozof i mislilac, ali i nježni pastir duša. U mladosti je živio razvratnim životom i zapao u sektu manihejaca. Ali u dobi od 32 godine se obratio na kršćanstvo, te je u svojim čuvenim Ispovijestima o tom događaju ispjevao jednu od najljepših pjesama pokajnica.

Bio je veliki propovjednik, a svojim je raspravama pobio mnoga krivovjerja svoga vremena. Iza sebe je ostavio 113 knjiga i 218 pisama te više od tisuću propovijedi. Uz Ispovijesti, najznačajnije mu je djelo De civitate Dei (O državi Božjoj), najvrjedniji primjer starokršćanske apologetike.

SPOMEN: 28. kolovoza

Sveti Grgur Veliki, papa (540.-604.) – ubraja se među četiri najveća crkvena oca Zapadne Crkve (sveti Ambrozije, sveti Augustin, sveti Leon Veliki). Rođen je 540. godine u uglednoj rimskoj obitelji, što mu je omogućilo visok društveni položaj. Nakon očeve smrti obiteljsku je palaču pretvorio u benediktinski samostan. Suradnik je i savjetnik papa, značajno je da ga je papa Pelagije II. poslao kao svoga delegata u Carigrad.

Godine 590. izabran je za papu, a povjesničari kažu da je znalački ujedinio mudrost i poniznost monaha s diplomatskim i administratorskim iskustvom. Ujedno je proveo socijalne, pastoralne i liturgijske reforme. Uredio je crkveno pjevanje koje se po njemu naziva "gregorijansko". Bio je vrstan teolog i pisac, pa je svojim djelima utjecao na srednjovjekovnu teologiju. Umro je u Rimu 604. godine.

SPOMEN: 3. rujna

Sveti Atanazije (295.-373.) rođen je u Egiptu, a bio je visoko izobražen u helenističkoj kulturi. Oduševljen kršćanskim asketskim idealima Atanazije još kao mladić odlazi u pustinju, gdje je bio učenik svetog Antuna pustinjaka. Napisat će Antunov životopis i tako postati jedan od prvih hagiografa. Atanazije se vraća u Aleksandriju gdje je postao đakon biskupa Aleksandra, te i njegov nasljednik kao biskup na stolici aleksandrijskoga patrijarha. Sa svojim biskupom sudjeluje na I. koncilu u Niceji 321. godine. U njegovo vrijeme se vode velike borbe protiv arijevske hereze, a on je u tom pogledu "prvoborac" za Kristovo božanstvo. Ostavio je popriličan broj teoloških spisa koji su najviše posvećeni utjelovljenoj Riječi Božjoj. Zbog toga je bio proganjan, ali je ostao vjeran osobi Sina Božjega.

SPOMEN: 2. svibnja

Sveti Bazilije Veliki (329.-379) rodio se kao sin uglednoga retora oko 330. u Cezareji (Kapadocija). Otac je i utemeljitelj kršćanskog redovništva na istoku. U njegovo pravilo o redovničkom životu ugledali su se kasnije svi veliki utemeljitelji redova. On je bio duboka redovnička duša i zato su mu pisana djela puna onoga što može unapređivati redovnički život.

Dubokom mistikom odiše njegovo djelo O Duhu Svetom, nestvorenoj Božjoj ljubavi, koja izlazi od Oca i Sina. U njemu opisuje utjecaj Duha Svetoga u duši krštenika koji se krštenjem rađa na novi - božanski život. Dobro je znao da bez molitve i raznih pobožnih vježbi ne može biti redovničkog života. Za njega su samostani i njihove crkve "kuće molitve", a "molitva je prošnja za dobro koju dobri upravljaju Bogu“. U svojim Asketskim govorima daje duhovne savjete kojima se još i danas može hraniti vjernička duša. Evo jednog savjeta: "Kad već završi dan i svaki kako tjelesni tako duševni posao, pravo je da si svatko prije počinka u svome srcu ispita savjest." Umro je 14. lipnja 379. godine.

SPOMEN: 2. siječnja

Sveti Ivan Zlatousti (345.-407.) – rođen je u Antiohiji Sirijskoj oko 345. godine, pa je prvotno nazvan Antiohijski, a nadimak Krizostom – Zlatousti dobio je nakon svoje smrti poradi iznimne rječitosti i divnih propovijedi po kojima je ostao zapamćen. U mladosti se posvetio pustinjačkom životu, ali se zbog slabog zdravlja vratio u rodni grad, gdje je najprije zaređen za svećenika. Glas o njemu kao vrsnom propovjedniku stigao je do cara Arkadija koji ga je 398. godine pozvao za patrijarha u Carigradu. Nastavio je propovijedati britko ali i kritički. Kako bi se ćudoređe koje je Isus navijestio istinski živjelo, počeo je propovijedati i upozoravati i carsku obitelj. To nije bilo pravo caru te je bio prognan iz Carigrada. Idući u novo progonstvo u Pont na Crnome moru preminuo je 407. godine. Proglašen je crkvenim naučiteljem s naslovom: “Doctor eucharisticus”.

SPOMEN: 13. rujna

Sveti Grgur zvan i Bogoslov (330.-389.), crkveni naučitelj, rodio se oko 330. godine u Arijanzu, selu nedaleko Nazijanza (jugozapadna Kapadocija), kao sin tamošnjeg biskupa. Nakon završenih nauka Grgur je najprije poučavao u govorništvu u svome rodnom gradu i ubrzo stekao velik ugled. Kraće vrijeme napustio je poučavanje i otišao u samoću. U vrijeme teoloških borbi Grgur je morao preuzeti odgovornost za glavnu biskupiju kršćanskog istoka, za Carigrad. Ondje je neustrašivo branio pravovjerje protiv arijanskog i makedonijevskog krivovjerja. Prvo je nijekalo božanstvo Sina, a drugo Duha Svetoga.

Za vrijeme Grgurova biskupovanja u Carigradu, kako bi izbjegao veliku svađu i razdor, odrekao se biskupske stolice u Carigradu i preuzeo malu biskupiju u Nazianzu. Tamo je napisao mnogo dragocjenih spisa, u kojima se ocrtava prava osoba svećenika, život monaha, ljubav prema siromasima, kontemplaciji, kreposti stidljivosti i djevičanstvu. Pisao je pjesme i epigrame, a očuvano je oko 400 njegovih pjesama i zbirka od 243 pisma, malih stilističkih remek-djela. Utemeljitelj bizantske lirike, posebno je uspješan kao autor autobiografskih pjesama ("O svome životu") i lirskih himni. Znatno je utjecao i na teološko-filozofsku misao na Zapadu. Pod kraj života povukao se u mir. Umro je 9. svibnja 389. ili 25. siječnja 390. godine.

SPOMEN: 2. siječnja

Sveti Toma Akvinski (1225.-1274.) rođen je u dvorcu Roccasecca u Italiji, god. 1225. U ranoj je dobi ušao u Napulju u Red propovjednika (1244.), protiv volje svojih najbližih. Studirao je i predavao u najpoznatijim studijskim središtima onoga vremena (u Kölnu, Parizu, Rimu i Napulju). Istakao se svetošću života i uzornim opsluživanjem redovničkih pravila. Služenje Božjoj riječi – a to je bitna zadaća Reda – kod njega je poprimilo oblik neprestanog teološkog rada u marljivom istraživanju, dubokoj kontemplaciji i priopćavanju istine, pa je sve svoje snage utrošio u služenju Istini. Želeći je postići i prihvaćajući je ma od koga dolazila, htio ju je prenijeti drugima. Krasila ga je poniznost i vrlo plemenito ponašanje.

Bio je odličan učitelj svete nauke i privlačiv propovjednik evanđeoske istine. Napisao je mnoga djela prepuna božanske i ljudske mudrosti, koja na divan način pokazuju savršeni sklad između Objave i razuma. Najznačajnije mu je djelo “Summa Theologiae”. Gajio je veliku pobožnost prema Kristu Spasitelju, osobito njegovoj muci i euharistijskom otajstvu, što ga je opjevao u bogoslužnim tekstovima. Plamtio je sinovskom ljubavlju prema Bogorodici Djevici Mariji. Za njega su rekli da je “najsvetiji među učenjacima i naučeniji među svecima”. Umro je u Fossanovi 7. ožujka 1274., dok je bio na putu za Lionski sabor.

SPOMEN: 28. siječnja

Sveti Bonaventura (1218.-1274.) rodio se u Bagnoregiu, a na krštenju je dobio ime Ivan. Sam svetac svjedoči da je u djetinjstvu bio izliječen po zagovoru svetog Franje, i dok ga je svetac držao na rukama da je uskliknuo: “O buona ventura – Dobre li sreće!” Kao mladić odlazi na studij u Pariz gdje je s 25 godina stupio u Red Manje braće. Stekao je akademske naslove te je predavao franjevačkoj braći a i na Pariškom sveučilištu. Izabran je za generalnoga ministra Reda i tu je službu vršio 1257.-1274. godine. Papa Grgur X. ga je imenovao biskupom i kardinalom. Sudjelovao je na Lionskom koncilu 1274. godine gdje je i umro. Napisao je brojna djela filozofskog i teološkog značenja, te iz duhovnosti i mistike. Nosi naslov “serafski naučitelj”.

Autor je mnogobrojnih znamenitih djela kao što su Itinerarium mentis ad Deum (Put duha k Bogu) i Tria opuscula (Tri djelca), a njegov čuveni Život svetoga Franje, koji je franjevački red u jednomu razdoblju proglasio jedinim službeno prihvaćenim životopisom toga sveca, nazvan je "književnim remek-djelom srednjovjekovne hagiografije" (E. Longpré).

SPOMEN: 15. srpnja

Sveti Anzelmo (1033.-1109.) je rođen 1033. godine u sjevernoj Italiji i već od ranog djetinjstva imao je sklonost prema monaškom životu. Nakon majčine smrti dolazi u sukob s ocem kojega napušta i tri godine provodi lutajući po Francuskoj. Anzelmo 1060. postaje benediktinac, tri godine kasnije postaje prior samostana a godine 1078. i opat. Anzelmo je bio plodan pisac. Napisao je čitav niz djela. U svojim pisanim djelima ispituje odnos između istine, pravednosti i slobode. Nakon što je postao nadbiskup u Canterburyiju za Anzelma su nastupile teške godine borbi i sukoba s engleskim kraljevima koji su se sve više uplitali u crkvene poslove. Zbog svoga stava u obrani prava Crkve dva puta je morao ići u progonstvo.

Posljednje tri godine života Anzelmo je proveo u miru i spokoju u Engleskoj. Umro je 21. travnja 1109. u Canterburyju. Tek godine 1720. bio je proglašen naučiteljem Crkve, a da nikada formalno nije bio kanoniziran. No, o njegovu naslovu sveca nitko ne sumnja, jer Crkva samo kanonizirane svece uvrštava u broj svojih naučitelja.

SPOMEN: 21. travnja

Izidor (556.-636.) je rođen oko godine 556. u gradu Sevilli kao sin uglednog časnika. Ostavši vrlo rano bez oba roditelja, brigu oko Izidorova odgoja preuzima njegov brat Leander koji je bio opat jednog samostana. Odgojio je brata tako da je već zarana osjetio ljubav prema knjizi i znanstvenom radu. Pridruživši se redovničkoj zajednici u 30-oj godini Izidor je naslijedio brata u opatskoj službi. Postavši opat Izidor se svim silama trudio oko jedinstva braće koja su živjela u samostanu. Napisao je djelo Regula monachorum u kojemu ističe da se redovnički život mora sastojati od punog odricanja samog sebe, strogog siromaštva, postojanosti u dobru, liturgijske molitve i rada. Veliki poklonik i prijatelj knjige posebnu je pozornost pridavao proučavanju Biblije.

Godine 601. morao je naslijediti na biskupskoj stolici u Sevilli svoga brata Leandra. Biskupovao je 30 godina, a resila ga je svestrana učenost i veliki govornički dar. I sam učen čovjek Izidor je nastojao da i njegovi svećenici po svojoj učenosti budu na visini svoga poslanja. Stoga je njegova teološko škola u Sevilli postala najuglednija znanstvena crkvena ustanova u čitavoj Španjolskoj onoga vremena. Svoju domovinu a i čitavu Europu zadužio je svojim glavnim djelom Etymologiae. To je prva poznata enciklopedija. To je djelo u srednjem vijeku poslije Svetog pisma bilo najviše čitano i ponovno izdavano. Taj, možda najslavniji čovjek stare Španjolske, umro je 4. travnja 636. u svom rodnom gradu Sevilli.

SPOMEN: 4. travnja

Sveti Petar Krizolog (380.-450.) rodio se oko 380. godine u gradu Forum Cornelii (danas Imola, nedaleko Bologne). Oko 433. godine postao je biskupom Ravenne, tada prijestolnice Zapadnog Rimskog Carstva. Graditelj crkava, reformator, borac protiv pogana i heretika, papinski savjetnik, prijatelj siromaha, zagovornik svakodnevnog primanja Svete pričesti, Doktor homilija, bio je glasovit po sjajnim, kratkim govorima, kojima je stekao ime Chrysologus, Zlatorječiti. Jedna od njegovih mudrih izreka glasi: “Tko se namjerava šaliti s vragom, ne može se veseliti s Kristom”. Bio je tako sjajan propovjednik da je punio ravenske crkve i pozitivno djelovao na carske dvorjanike. Nekršteni su molili za krštenje, a krivovjerci su se obraćali na pravu vjeru. Ostavio je za sobom 176 propovijedi.

Osobito ga je cijenila glasovita carica Galla Placida koja je upravljala carstvom umjesto maloljetnog sina Valentinijana i često od mudrog Petra tražila savjete. On je nagovorio caricu da gradi prekrasne ravenske crkve koje su i danas vrijedni biseri kršćanske umjetnosti. Preminuo je 31. srpnja 450. u Imoli. Zbog njegovih žarkih, jednostavnih i jasnih propovijedi o otajstvu Utjelovljenja, Apostolskom vjerovanju, ulozi Blažene Djevice Marije i Ivana Krstitelja u Spasenju te mnogih drugih, papa Benedikt XIII. proglasio ga je 1729. crkvenim naučiteljem.

SPOMEN: 30. srpnja

Sveti Leon Veliki (400.-461.) prvi je papa u povijesti koji je dobio naslov “Veliki”. Rodio se u Etruriji (danas Toskana) potkraj 4. stoljeća. Po njegovim spisima vidi se kako je dobio dobar odgoj i stekao veliku izobrazbu. Bio je poznavalac rimske književnosti i govorništva, a napose Svetog pisma i teologije. Nakon Siksta III. izabran je za papu 440. godine. Crkva je tada bila u poteškoćama: iznutra su je nagrizale razne hereze, a izvana navale barbarskih naroda. Izgleda da je bio dobar diplomat, jer je hunskog vojskovođu Atilu uspio nagovoriti na uzmak od Rima, a vođu Vandala da odustane od pljačke. Od Leonovih spisa sačuvano je 96 govora (propovijedi) i 173 pisma. Dogmatska poslanica Kalcedonskom saboru 451. godine obradovala je oce te su izjavili da je na Leonova usta progovorio sam sveti Petar. Umro je 461. godine.

SPOMEN: 10. studenog

Sveti Petar Damiani (1007.-1072.) – crkveni naučitelj. Rođen je 1007. godine u Raveni. Rano je ostao bez roditelja pa se o njemu skrbio stariji brat Damiano. Iz zahvalnosti prema njemu, svojemu imenu dodao je Damiani. Završio je visoke studije pa je vršio službu prorektora, a slovio je kao vrstan polemičar. S 28 godina stupa među monahe u Fonte Avellanu. Postaje i poglavarom samostana. Bio je vrstan pisac; pisao je i poticao na ćudoredni život svoje suvremenike. Imenovan je kardinalom a potom biskupom Ostije nedaleko od Rima.

Zahvaljujući mnogobrojnim napisanim djelima postaje teoretičarem pustinjačkog života. Bio je naročito obnovitelj ćudorednog života. U spisima se oštro borio protiv zala u Crkvi, a ta su bila: simonija, kupovanje i prodavanje duhovnih dobara i crkvenih časti, te neodržavanje svećeničkog celibata. Petar je u veoma burnim vremenima rimskim biskupima pomagao u obnovi Crkve. Često im je u raznim misijama bio izaslanik. Papa Stjepan IX. postavio ga je za kardinala i biskupa Ostije. Dante ga u svojoj Božanstvenoj komediji smješta u sedmo nebo među kontemplativce, opisujući ga u njegovu bijelom odijelu kako oštro šiba po pokvarenosti što se uvukla u Crkvu. Umro je u Faenzi, u benediktinskome samostanu svete Marije 1072. godine.

SPOMEN: 21. veljače

Sveti Bernard (1090.-1153.) potječe iz burgundske plemićke obitelji s brojnom djecom. Stekao je izvrsnu naobrazbu u Parizu. S 30-oro braće i rođaka. Godine 1112. ulazi u cistercitski samostan u Citeauxu. Bernardov primjer je nadahnuo i mladiće koji su željeli ostvariti cistercitsko zvanje. Stoga je Bernardu povjereno osnivanje novog samostana u Clairvauxu koji postaje duhovna oaza. Ugled i utjecaj mladog opata sve više raste pa su ga neki nazivali “neokrunjenim papom i carem svoga stoljeća”. Unatoč toga Bernard pak živi skromnim redovničkim životom. Bio je istinski mistik i vrstan teolog, promiče napose Kristovo čovještvo. Odličan je propovjednik te ga nazvaše “doctor mellifluus”.

Bernard je sam sebe nazivao "utvarom stoljeća" jer je bio redovnik koji se stalno bavio vanjskim crkvenim i političkim poslovima. Poput sv. Pavla, i Bernarda je ljubav prema dušama gonila na akciju i u svjetovnim događajima i zbivanjima. Umro je shrvan pokorom, naporima i bolešću u dobi od 63 godine. Bilo je to 20. kolovoza 1153., kad su redovnici u Clairvauxu molili treći čas. Ostavio je iza sebe vrijedna djela kojima su se i drugi nadahnjivali.

SPOMEN: 20. kolovoza

Sv. Hilarije (315.-367.) živio je u burno doba 4. stoljeća kada su kršćanstvo razdirale žestoke arijanske prepirke. Iako je Prvi opći sabor u Niceji 325. godine osudio arijansku nauku i jasno definirao da je Krist Bog, sukob je trajao i oni koji su valjano vjerovali bili su često metom progona. Žrtva tih progona bio je i sv. Hilarije, biskup Poitiersa u današnjoj Francuskoj. Sv. Hilarije je rođen oko 315. g. u bogatoj poganskoj obitelji. Završio je najveće studije svoga vremena, oženio se i imao kćerku. Upoznavši kršćanstvo sav se dao na studij Svetog pisma, a nakon nekog vremena se krsti sa svojom obitelji i postaje vatrenim kršćaninom. U kršćanskoj općini Poitiersa stekao je veliki ugled te ga nakon smrti biskupa vjernici izabiru za njegova nasljednika nakon što mu je supruga dragovoljno otišla u samostan.

Kao biskup Hilarije se još žešće protivio krivom naučavanju arijanaca te ga car 359. g. progoni u Malu Aziju. Hilarije se i dalje borio protiv zabluda. Postao je glasovit pa je na povratku iz progonstva bio posvuda slavljen i svečano dočekan. Arleski metropolit Saturnin, režimski čovjek, zaražen krivovjerjem, želio je cijelu Galiju privesti arijanstvu, ali je na sinodi u Parizu najviše Hilarijevom zaslugom bio osuđen i svrgnut. Sv. Hilarije je bio dubok mislilac, vrstan teolog i dobar poznavalac Svetog Pisma pa je iza sebe ostavio veliki broj pisanih djela.

SPOMEN: 13. siječnja

Sveti Alfonz Marija de Liguori (1696.-1787.) rodio se u Napulju 27. rujna 1696. godine kao sin velikog admirala Napuljskog Kraljevstva. Već sa 17 godina postao je doktor pravne znanosti, a dvije godine kasnije samostalni odvjetnik. Budući da nije mogao podnijeti nepoštenje koje je pratilo pravne procese toga doba ubrzo napušta odvjetničku karijeru i postaje svećenikom. Osniva red Presvetog Otkupitelja koji se odmah posvetio brizi za siromašne i bolesne u zapuštenim selima. Sastavio je mnogo priručnika i katekizama, a specijalnost mu je bila moralna teologija, koja njegovim radom započinje novu epohu koja se u mnogo čemu zadržala i do danas.

Sa 66 godina postaje biskupom biskupije Santa Agata dei Goti, a sa 79, radi bolesti, povlači se u svoj samostan u Noceri dei Pagani gdje je i umro 12 godina kasnije. Papa Grgur XVI. proglasio je Alfonza 1839. godine svecem, Pio IX. naučiteljem Crkve a Pio XII. nebeskim zaštitnikom svih ispovjednika i moralista.

SPOMEN: 1. kolovoza

Sv. Franjo Saleški (1567.-1622.) rođen je 1567. godine u plemičkom dvorcu svojih roditelja u Savoji. Roditelji su mu omogućili kvalitetno školovanje. Franjo se u to vrijeme bavio razmišljanjima o kalvinskom nauku prema kojemu je određen broj onih koji će biti spašeni. Franjo se bojao da nije u onom broju koji će biti osuđeni na vječnu propast. Otac mu se silno usprotivio kada je izjavio da želi postati svećenik. Nakon što je završio teološki studij i postao svećenika Franjo odlazi u pokrajinu pored Ženevskog jezera koja je bila središte kalvinizma i tu je ispravno naučavajući uspio 70 000 duša vratiti nazad u katoličku vjeru. Izašavši na glas kao izvanredan dušobrižnik i veliki borac za pravovjerje papa ga imenuje ženevskim biskupom. Kao biskup osniva dvije Družbe i razvija veliku spisateljsku djelatnost. Umire u 55. godini 1622. godine.

Sveti Franjo Saleški autor je nekoliko djela iz kršćanske duhovnosti u kojima kršćanima laicima daje upute kako i oni mogu postati sveti. Njegovo najpoznatije pisano djelo Filotea namijenjena je onima koji žive u obiteljima, jurnjavama života i stoga smatraju da svetost nije za njih. Ovo veliko djelo doživjelo je više od tisuću izdanja a već 1656. godine biva prevedeno na 17 jezika. Bio je naučitelj koji pobožnost unosi u svijet i svijet u nju. Proglašen je zaštitnikom katoličkih novinara i pisaca.

SPOMEN: 24. siječnja

Sveti Ćiril Aleksandrijski (370.-444.) rođen je između 370. i 375. godine. Čini se da je neko vrijeme proveo s monasima egipatske pustinje. Naslijedio je 412. godine svoga ujaka Teofila na aleksandrijskoj patrijaršijskoj stolici. U borbi za čistoću i jasnoću istina vjere u početku je bio vrlo oštar ali se s vremenom blaže i pomirujuće postavljao. Borio se protiv carigradskog patrijarha Nestorija, a na koncilu u Efezu 431. godine najviše je doprinio da je Majka Gospodinova proglašena Bogorodicom. Umro je u Aleksandriji 444. godine. Napisao je više egzegetskih djela, a osobito je značajno tumačenje Ivanova evanđelja. Sveti Ćiril Aleksandrijski je posljednji veliki predstavnik aleksandrijske teološke škole.

SPOMEN: 27. lipnja

Ivana Damaščanski (650.-749.) rođen je u Damasku 650. godine (?) u kojem je i proživio prvu polovinu svoga života. Damask je od godine 660. bio prijestolnica kalifa, prorokovih nasljednika, a to znači duhovnih i svjetovnih predstojnika islama. Ivanov je otac, iako kršćanin, na kalifovu dvoru bio ministar financija. Kad je Ivan odrastao bio je najprije suradnik, a zatim nasljednik u poslovima svoga oca. Koncem stoljeća počela se za kršćane u Siriji situacija mijenjati. Novi kalif Abd el Malek (685.-705.) više nije bio sklon kršćanima kao njegovi prethodnici, a to je ubrzo osjetila i Ivanova obitelj. Da bi izbjegao sve veći pritisak, Ivan je sa svojim pobratom pošao u Jeruzalem gdje obojica ulaze u glasoviti samostan sv. Sabe. Jeruzalemski patrijarh Ivan V. Ivana iz Damaska zaredio je za svećenika oko 700. godine te Ivan postaje sve aktivniji u crkvenom životu.

Ivan nije bio toliko originalan mislilac i teolog, koliko vješt kompilator koji je mudrost velikih svetih Otaca prenio na kasnija pokoljenja. Glavno Ivanovo djelo nosi naslov Izvor spoznaje kojim on daje istočnoj Crkvi dogmatiku koja postade sveopćim teološkim priručnikom. Ivan Damašćanski je u svom vremenu vrlo hrabro ušao u borbu oko štovanja svetih slika i hrabro nastupa protiv careva ukaza o zabrani štovanje svetih slika jer je bio uvjeren da se bori za Božju stvar. Duhovne značajke Ivanove ličnosti su ove: Prvo izvanredna poniznost, druga je značajka Ivanova života vjernost tradiciji, predanom nauku prijašnjih stoljeća i kao treća je izvanredno istančan i razvijen osjećaj za Crkvu. Uzima se da je umro u veoma dubokoj starosti 749. (?) godine.

SPOMEN: 4. prosinca

Sveti Ćiril (315.-387.) rođen je u Jeruzalemu oko godine 315. godine. Roditelji su mu bili kršćani pa su i svoje dijete poučili i odgojili u kršćanskom duhu. Uveden je u monaški život, u poznavanje svetog pisma i raznih crkvenih pisaca. Zaređen je za đakona i svećenika u doba oštrih teoloških raspravljanja, političkih i unutarcrkvenih sukoba. Godine 348. postao je jeruzalemskim biskupom. Jedno je vrijeme vrlo plodno i nesmetano djelovao, ali se kasnije upustio u raspravu s Akacijem iz Cezareje, koji je bio napola arijanac, a smetalo ga je da je I. nicejski sabor u svome 7. kanonu dao počasni primat jeruzalemskom biskupu. Radilo se o posve ljudskom prestižu. Zato je oklevetao Ćirila podvalivši mu vjerske zablude te da je prodao neki dragocjeni crkveni palij. Ćiril je prognan u Tarz. Ondje je svojim propovijedanjem zadobio naklonost kršćanskog puka i biskupa. Oni su u njemu prepoznali pravovjernog biskupa i čovjeka bez mane koji je nevin otjeran u progonstvo. Od 38 godina svoga biskupstva Ćiril je 16 proveo u progonstvu. Prvi carigradski opći sabor g. 381. priznao mu je pravovjernost i zakonitost biskupovanja na jeruzalemskoj biskupskoj stolici.

Ovaj je sveti biskup i crkveni otac veoma poznat kao vrstan kateheta. On je svojim slavnim katehezama dao sjaj književnoj vrsti kateheza, naviještanju preko sustavne pouke. Kroz svoje 24 kateheze, u kojima razvio i protumačio vjerske istine, prema tome i nauk o tri kršćanska inicijacijska sakramenta: o krštenju, potvrdi i Euharistiji, dao nam je vrlo vrijedan uvid u svoje doba tj. u IV. stoljeće, osobito u vjerske i liturgijske prilike u Jeruzalemu. Ćiril je umro godine 387. godine.

SPOMEN: 18. ožujka

Beda Časni (672.-735.) rodio se 672. ili 673. godine u sjevernoj Engleskoj. Kad mu je bilo tek 7 godina, roditelji su ga kao oblata, neke vrste samostanskoga kandidata, predali Benediktu Biscopu, koji je nekoliko godina prije toga osnovao benediktinski samostan u Wearmouthu.

Beda je u 19. godini primio red đakonata, a u 30. svećeništva. Oba mu je reda podijelio biskup Hexhama sv. Ivan Beverly. Beda u svojoj autobiografiji dalje piše: "Od vremena kad sam postao svećenik pa sve do svoje 59. godine bavio sam se proučavanjem Svetoga pisma kako iz vlastite potrebe tako i za potrebe svojih", tj. redovnika koje poučavaše u svetim znanostima. U svojih 55 godina redovničkoga života Beda se rijetko kada udaljio iz svog samostana, a za sobom je ostavio veličanstven opus. Bio je pravo čudo svetosti i učenosti svoga vremena.

Napisao je više od 60 knjiga. Sačuvalo se malo njegovih pjesama, ali njegovo stvaranje u prozi bilo je bogato i svestrano. Najprije je pisao propovijedi, biblijske komentare, pisma i rasprave o jezičnim pitanjima. Uz teološke spise napisao je i nekoliko asketskih. Uz crkvenu povijest Beda je napisao i vrijednih hagiografskih djela. U djelu "Računanje vremena" uveo je i propagirao Dionizijevo brojenje godina od Kristova rođenja. Sveti Beda je umro 26. svibnja 735. godine.

SPOMEN: 25. svibnja

Efrem Sirski (306.-373.) živio je u 4. stoljeća u gradu Nisibis u Mezopotamiji. Efremovi roditelji su bili dobri i praktični vjernici. Efrem je kršten, prema tadašnjem običaju, kao punoljetan mladić. Poslije krštenja boravi kod nisibiskoga biskupa glasovitoga Jakova,a snažan utjecaja na njega imao je i biskup Vologeses. Efrem je postao učiteljem na čuvenoj teološkoj školi u Nisibisu. Škola se proslavila proučavajući Sveto pismo. O teškim trenutcima u vrijeme perzijske opsade čak triput govori Efrem u svojim "Nisibiskim pjesmama" ( Carmina Nisibena). Bio je izdržljiv i ustrajan u svom učiteljskom i spisateljskom radu te je tada napisao i svoje poznate "Govore o vjeri". Crkva se hrabro borila protiv poganstva, koje je, u vrijeme cara Julijana Apostata, pokazalo svoju moć. Efrem je, prije pada Nisibisa u ruke Perzijanaca, prešao u Edesu, danas Urfa u Turskoj. Edesa je imala bogatu kršćansku povijest. U njoj je nastala vrijedna sirska literatura na aramejskome jeziku.

Efrem je u početku živio u jednoj špilji, kao pustinjak. Kao nadareni pjesnik, znanstvenik i pisac uživao je veliki ugled. Edesu je 372. godine pogodila nestašica hrane i zavladala je glad. Efrem se dao u pomoć najsiromašnijima, no to ga je toliko iscrpilo da je mjesec dana bolovao i preminuo 9. lipnja godine 373. u Edesi.

Efrem je najveći sirski pisac. Napisao je i tumač "Diatesaronu" ili "Harmoniji četiriju Evanđelja". Svojim pjesmama pobio je mnoge gnostičke zablude. Jednako se uspješno borio protiv astrologije i praznovjerja. Isto tako borio se protiv manihejske zablude. Efrem je živeći asketskim životom i po Evanđelju bio najbolji lijek protiv svih zabluda. Sirska Crkva se služi Efremovim tekstovima i s ponosom ga naziva "harfom Duha Svetoga. . On je i jedini svetac sirskoga jezika kojega je Crkva po papi Benediktu XV. proglasila svojim naučiteljem.

SPOMEN: 9. lipnja

Sveti Petar Kanizije (1521.-1597.) njemački je isusovac, “drugi apostol Njemačke” i crkveni naučitelj. Rođen je u nizozemskom gradu Nimegi 1521. godine, a doktorirao je Kölnu, te je kao isusovac i predvodnik katoličke duhovne obnove ravnomjerno djelovao na intelektualnom i karitativnom području u njemačkim krajevima. Naime, nakon Luthera i reformacije Katolička Crkva u njemačkim krajevima je bila bitno duhovno osiromašena i pred svojim gašenjem, a sveti Petar Kanizije je svojim zauzetim djelovanjem i dubokom pobožnošću pridonio njezinu uzdizanju iz pepela i ponovnoj obnovi. Poradi toga je, uz svetog Bonifacija, proglašen apostolom Njemačke.

Posebno se posvećuje mladeži te osniva isusovačke kolegije i sveučilišta po mnogim njemačkim gradovima. Piše svoj “Katekizam” koji je bio nenadomjestiva knjiga za njemačke katolike. Godine 1580. dolazi u Fribourg gdje osniva kolegij. U njemu je umro 1597. godine.

SPOMEN: 21. prosinca

Sveti Ivan od Križa (1542.-1591.) rodio se 24. lipnja 1542. godine kao Juan de Yepes Álvarez u španjolskom gradiću Fontiverosu. Podrijetlom iz osiromašene obitelji, krhke građe i malen stasom, najprije je radio kao bolničar. U Medini del Campo postao je 1563. godine redovnik karmelićanin, za svećenika je zaređen 1567., a studije je završio u Salamanki. U duhu strogosti reda radio je na reformi karmelićana. Pjesničkog senzibiliteta, teološki izobražen, uspješno je surađivao sa svetom Terezijom Avilskom. U Duruelu je 1568. otvorio prvi samostan reformiranih bosonogih karmelićana. Unatoč suparništvu unutar reda (u Toledu je devet mjeseci, 1577. i 1578., bio zatvoren u samici), obnašao je kasnije visoke dužnosti među bosonogim karmelićanima, a obavljao je i službu provincijala za Andaluziju (1585.-1587.).

Jedan je od najvećih katoličkih mističnih pisaca, a njegova djela Uspon na goru Karmel, Duhovni spjev, Tamna noć duše i Živi plam ljubavi klasična su djela europske duhovnosti i književnosti. Svoje mistično iskustvo izrazio je slikovitim pjesničkim jezikom, ne zanemarujući pritom sustavnost i cjelovitost, ostavivši tako neprolazni duhovni nauk. Iz njegova unutrašnjeg žara i mističnih uzbuđenja ponikle su pjesme čarobnog sjaja i ljepote, za koje mnogi kažu da predstavljaju pravo čudo sklada, muzikalnosti, uzvišenih misli i žarkih predanja pa je rečeno da su te pjesme "djelo jednog anđela". Izvor njegovih nadahnuća nalazi se u "Pjesmi nad pjesmama", iz koje je preuzeo poetsku frazeologiju i teološko tumačenje sjedinjenja duše s Bogom. Preminuo je 14. prosinca 1591. godine u gradu Úbedi.

SPOMEN: 14. prosinca

Sveti Robert Bellarmin (1542.-1621.) rodio se u mjestu Montepulciano u Toskani 4. listopada 1542. godine i bio je isusovac, kardinal, apologetičar, nadbiskup Capue. Poslije renesansnog obrazovanja, ušao je u Družbu Isusovu usprkos protivljenju obitelji. Nakon studiranja u Firenci i Louvainu, zaređen je za svećenika u Ghentu 1570. godine. Postao je prvi isusovački profesor na Sveučilištu u Louvainu gdje se bavio studijem crkvenih otaca, hebrejskog i Svetoga Pisma, a koristio se tomističkom mišlju da bi pobijao spise Baiusa. Tamo je stekao slavu kao profesor, propovjednik i apologetičar.

Godine 1576. otišao je poučavati na rimskom kolegiju gdje je napisao knjigu Rasprave o kontroverzijama kršćanske vjere, u kojoj sustavno brani katoličku vjeru od protestantskih reformatora. Za vrijeme svog boravka u Rimu radio je na katekizmu koji se uvelike koristio tri stoljeća, a također je pomogao pripremiti novu verziju Vulgate koja je uređena za vrijeme pape Klementa VIII. (1592.-1605.). Belarmin je imenovan rektorom rimskog kolegija godine 1592, provincialom napuljske provincije Družbe Isusove 1594. godine, osobnim teologom Klementa VIII. 1597. i kardinalom 1599. Godine 1602. postao je nadbiskupom Capue.

Uvelike se bavio pastoralnim radom i pomagao je siromašne. I sam je živio u velikom siromaštvu i asketskim životom. Nakon samo tri godine u Capui, novoizabrani papa Siksto V. pozvao ga je u Rim da nastavi svoj rad kao branitelj vjere. Na nezadovoljstvo nekih konzervativnijih teologa, on je priznavao samo neizravnu vlast pape u vremenitim stvarima i s naklonošću je gledao na neka Galilejeva stajališta. Uvijek je s velikom umjerenošću kritizirao svoje protestantske suparnike, izbjegavajući zlobne primjedbe i moleći za njih. Pred kraj svoje karijere povukao se iz javnog života i umro u novicijatu sv. Andrije u Rimu 17. rujna 1621. godine.

SPOMEN: 17. rujna

Sveti Albert Veliki (1206.-1280.) bio je dominikanac, znanstvenik i biskup, te naučitelj Crkve. Rođen je u njemačkoj pokrajini Švapskoj. Studira u Padovi gdje susreće dominikanca blaženog Jordana Saksonca te se odlučuje za Red propovjednika, postaje dominikanac. Izuzetno intelektualno nadaren i izobražen postaje profesorom na različitim europskim sveučilištima. U Parizu mu je bio učenik sveti Toma Akvinski za koga je predvidio veliku znanstvenu budućnost. Izabran je za provincijalnoga ministra u Njemačkoj te obilazi braću živeći skromno i siromašno. Imenovan je biskupom u Regensburgu, ali se nakon tri godine povukao u dominikanski samostan u Würzburgu u kojemu je umro 1280. godine. Za njega kažu da je svojom genijalnošću razumio sve znanosti, te da je posjedovao enciklopedijsko znanje.

SPOMEN: 15. studenog

Sveti Antun Padovanski (1195.-1231.) rođen je u Lisabonu, a roditelji mu na krštenju nadjenuše ime Fernando. Nakon što je postao redovnik augustinac, žarka želja za mučeništvom potakla je Antuna (1195.-1231.) da se godine 1221. pridruži franjevcima. 1223. godine sveti je Franjo osobno postavio Antuna za prvoga profesora teologije braći. Taj potez utemeljitelja zajednice Franjevački je red trajno smjestio u samo središte teološkoga i akademskog razvoja.

Uz svoja iznimna akademska postignuća, Antun je bio poznat i kao pučki propovjednik te je, u vremenu rasprostranjenih krivovjerja, zaslužan za očuvanje vjere nebrojenih kršćana. Čuvene Antunove propovijedi bile su popraćene istinskom brigom za potrebe siromaha. Revno se borio protiv nepravde i zagovarao potrebe bespomoćnih. Antunova je briga za bližnje poprimila i nadnaravnu dimenziju, kroz brojna čuda koja se pripisuju njegovu moćnome zagovoru. Sveti Antun Padovanski umro je 1231., u 36. godini života te je već iduće godine proglašen svetim.

SPOMEN: 13. lipnja

Giulio Cesare Russo 1559.-1619.), poznatiji pod redovničkim imenom Lovro, rođen je 1559. godine u talijanskom mjestu Brindisi koje je upravo po njemu postalo slavno. Bio je kandidat franjevaca konventualaca, a nakon smrti roditelja prešao je kapucinima koje je kao petnaestogodišnjak upoznao u Ve­neciji. Nakon svećeničkog ređenja posvećuje se propovijedanju. Postao je poznat kao propovjednik Židovima u Rimu. Poznavanjem hebrejskog je­zika i rabinske literature zadivio je i same židovske rabine.

U kapucinskom redu obavljao je različite odgovorne službe. Doveo je kapucine u Austriju, Češku i Slovačku. Godine 1600. ustanovljuje samostan u Grazu koji je po­lazište za širenje kapucina u hrvatske krajeve. U Pragu je uspješno vodio javne rasprave s protestantima braneći pravovjernost kršćanskkog nauka riječima i spisima. Propovijedao je u različitim krajevima Europe i često poticao na obranu od turske najezde. Životne prilike su ga uvele i u diplomatske poslove. Njegova spisateljska aktivnost bila je veoma opsežna. Možemo je svrstati u tri skupine: propovjednička djela, egzegetske rasprave i pole­mički antiluteranski spisi. Umro je u Lisabonu 1619. godine.

SPOMEN: 21. srpnja

Sveta Katarina (1347.-1380.) rođena je 25. ožujka 1347. godine kao 25. dijete u obitelji Giacomoa i Lapae Benincasa. Već u šestoj godini ukazao joj se Isus, okružen apostolima. U 15. godini umrla joj je najdraža sestra Bonaventura i tada je odlučila stupiti u mantelate ili dominikanske trećoredice. Samotnim životom u postu i molitvi živi tri godine u obiteljskome domu. Jednoga je dana, uz dopuštenje svoga ispovjednika, ošišala bujnu kosu i na taj način pokazala majci kako ozbiljno misli o svome duhovnome pozivu. Tada počinje siromasima dijeliti milostinju, dvoriti bolesnike, a grešnike poticati na pokoru i obraćenje. Dok je kuga harala u Sijeni, pomagala je okuženim bolesnicima, Bog je uslišao njezinu usrdnu molitvu te je mnogima vratio zdravlje.

Nakon 70 godina boravka papa u Avignonu, uspjela je nagovoriti Grgura XI. na povratak u Vatikan. U svojoj 19. godini u mističnome zanosu doživjela je zaruke s Kristom. Samo ona je vidjela na svome prstu zaručnički prsten, dok je drugima bio nevidljiv. U mističnom viđenju Isus joj nalaže posvetu apostolatu. Dok je boravila u crkvi sv. Katarine u Pisi, 1. travnja 1375. godine dobila je Kristove rane na rukama, nogama i prsima. Neprestano posti i moli za Crkvu. U Sijeni je 1377. godine utemeljila samostan. Svoja mistična iskustva opisala je u knjizi "Dijalog". Bila je mističarka Kristove krvi. Crkva je, prema njoj, vrt natopljen krvlju Kristovom. Papu je nazivala slatkim Kristom na zemlji. Govorila je: "Bog dopušta da pisanjem zaboravljam na svoje boli." Uz spomenuto djelo napisala je i 375 pisama. U 33. godini života umrla je 29. travnja 1380. g. u Rimu, a pokopana je u dominikanskoj crkvi sv. Marije.

SPOMEN: 29. travnja

Sveta Terezija Avilska (1515.-1582.) obnoviteljica je karmelskog reda i naučiteljica Crkve. Rođena je u kastiljskom gradu Avili 1515. godine u kršćanskoj obitelji s brojnom djecom. S dvadeset godina odlazi u samostan karmelićanki u kojem živi prosječnim duhovnim životom. S 40 godina Terezija započinje novi život osobno te je slijedi sve veći broj sestara. Njezinom zauzetošću dolazi do reforme Karmela, nastaju tzv. bosonoge karmelićanke. Obilazi mnoge karmelske samostane provodeći reformu Reda, ženskog a i muškog. U tome je imala podršku svetog Ivana od Križa. Posljednjih dvadesetak godina života Terezija je doživjela velika mistična iskustva. Po zapovijedi svog ispovjednika opisuje ih u svojim uglavnom autobiografskim djelima. Postaje osoba molitve kojoj za Boga nije ništa teško učiniti. Poučava druge u različitim vrstama molitve: od usmene do motrenja. Sveta Terezija je velika svetica, obnoviteljica Karmelskoga reda, spisateljica, mističarka i naučiteljica Crkve.

SPOMEN: 15. listopada

Sveta Terezija od djeteta Isusa (1879.-1987.) redovnica karmelićanka i crkvena naučiteljica, popularno je nazvana “Mala Terezija” radi usporedbe sa svetom Terezijom Avilskom. Rođena je 1873. godine u mjestu Alencon u Normandiji u pobožnoj obitelji Martin. Nakon smrti majke otac udovac se sa svojih pet kćeri seli 1887. godine u Lisieux. Kao djevojčica je čudesno napredovala u duhovnom životu. Bez posebnoga papina dopuštenja je s petnaest godina u Lisieuxu stupila u karmelićanski red. Živjela je kratko, ali vrlo intenzivnim i dubokim duhovnim životom. Njezinu duhovnost prozvaše Mali put svete Terezije, a njime je pokazala da se može postići svetost vršeći s vjerom i ljubavlju male svakodnevne dužnosti. Po nalogu poglavarice je napisala vlastiti životopis “Povijest jedne duše”, koja je prevedena na mnoge jezike. Umrla je 1897. godine na glasu svetosti, a njezino se štovanje brzo proširilo širom Crkve.

SPOMEN: 1. listopada

Sveta Hildegarda iz Bingena (1098.– 1179.), "njemačka proročica", kako su je nazvali njezini suvremenici, jedna je od najneobičnijih i najfascinantnijih žena svih vremena. Bavila se medicinom i prirodnim znanostima, pisala je i skladala pjesme, a izmislila je čak i vlastito pismo. Aktivno je sudjelovala i u političkim i društvenim strujanjima svojega vremena, propovijedala je o Bogu i bila na glasu zbog svoje mudrosti te su joj po savjet dolazili kraljevi, svećenici, redovnice i redovnici, kao i obični pučani. Ova iznimna, kulturno i društveno osviještena žena propovijedala je na trgovima i crkvama, dopisivala se s papama, biskupima, carevima i pučanima. Krhka fizičkoga zdravlja, bila je obdarena viđenjima, a postoje i brojna svjedočanstva o njezinim proroštvima i čudima.

Od njezinih spisa najznačajnija je velika mističnovizionarska trilogija: dogmatski Scivias, Knjiga životnih zasluga, u kojoj je sadržana moralka i nauk o krepostima, te napokon Knjiga božanskih djela, svojevrsna mistična kozmologija. Njezini pak spisi o prirodi i liječenju dali su joj naslov prve njemačke istraživateljice prirode i liječnice.

SPOMEN: 17. rujna

Sveti Ivan (Juan) de Ávila Gijón (1500.-1569.), španjolski svećenik, teolog, mistik, crkveni naučitelj, "apostol Andaluzije", rođen je 6. siječnja 1499. godine u gradu Almodóvar del Campo u uglednoj i bogatoj obitelji, kao sin Alfonsa de Ávile, židovskog obraćenika na kršćanstvo. Studirao je od 1513. do 1517. pravo na sveučilištu u Salamanki. Jednog dana se našao na koridi, a okrutni i krvavi prizori tako su ga potresli da se tri godine povukao u osamu roditeljske kuće i vrijeme provodio u molitvi i razmatranju. Od 1520. do 1526. studirao je filozofiju i teologiju na sveučilištu Alcalá de Henares, gdje je slušao predavanja slavnog dominikanca Dominga de Sota, koji ga je ubrajao među svoje najdraže učenike. Nakon smrti roditelja imetak je poklonio siromasima. Svoj plodni svećenički apostolat započeo u Sevilli i drugim naseljima sevillske nadbiskupije. Djecu je poučavao u katekizmu, davao pouke iz Svetog pisma, te sate i sate provodio u ispovjedaonici. Juanove vatrene propovijedi, pune Božjeg duha, okupljale su ljude i po crkvama i po trgovima. Iz Seville je preselio u Córdobu, odakle je često odlazio u Granadu. Na blagdan svetog Sebastijana, 20. siječnja 1537, svojom je potresnom propovijedi postigao obraćnje portugalskog pustolova, kasnijeg sveca Ivana od Boga. U Granadi je njegova propovijed potakla i vojvodu Francisca Borgiu da ostavi svijet i stupi u Družbu Isusovu. Osnivao je kolegije za pouku djece u katekizmu i gramatici, a osnovao je i nekoliko velikih kolegija za kler Granade, Córdobe, Montille i Zafre.

Bio je veliki učitelj misaone molitve, ne zanemarujući pritom ni usmenu, kao ni česte ispite savjesti. Bio je izvanredno pobožan prema euharistiji i veliki promicatelj česte pričesti. Uz euharistiju je gajio pobožnost prema Kristovoj muci, Duhu Svetom i Bogorodici. Među njegovim prijateljima i sljedbenicima bili su i mnogi duhovni velikani, pored ostalih i sveti Ignacije Loyola, sveti Ivan od Boga, sveti Ivan od Križa, sveti Franjo Borgia i sveta Terezija Avilska. Za sobom je ostavio golemu pisanu ostavštinu, pored ostalog i pisma, propovijedi, katekizme, zbirke molitava. Shrvan napornim radom, dugim molitvama i oštrim pokorama, preminuo je 10. svibnja 1569. godine u Montilli.

SPOMEN: 10. svibnja

Sveti Grgur (950. – 1005.) rođen je oko 950. godine u malom mjestu Narek, u obitelji pisaca. Majka mu je preminula dok je još bio dijete, a njegov otac Khosrov, nakon što je postao nadbiskup, povjerio je Grgura i njegova brata Ivana rođakinji Ananiji iz Nareka, utemeljiteljici seoskog samostana i škole. Grgur je ušao u samostan Narekavkan te je nakon svećeničkoga ređenja postao i opatom, provodeći život u radu, molitvi i poniznosti; vođen ljubavlju prema Kristu i Bogorodici. Grob sv. Grgura nalazio se u samostanu u Nareku u Turskoj sve do Armenskog genocida 1915. kada je su Turci “očistili” ta područja od svega armenskog i kršćanskog.

Sveti Grgur je bio izniman teolog i jedan je od najvažnijih pjesnika u povijesti armenske književnosti. U njegova djela spadaju Komentar pjesme nad pjesmama te Narek – zbirka od 95 molitava u stihu. Bio je veliki mislilac i teolog kojemu je jedna od glavnih tema bila kako stanje raskajanog i poniznog srca pretočiti u riječi koje se Bogu sviđaju. Njegovo poznato djelo je Knjiga molitve (arm. Girk agotits) koja se ponekad naziva i Knjiga tužaljki (Matean vogbergutjan). Armenska riječ 'vogbergutjan' također znači i 'tragedija'. Naime, prema njegovoj teologiji, Bog smatra tragedijom ljudsko zanemarivanje priznanja grijeha. Njegova Knjiga molitve može se usporediti s Psalmima, Augustinovim Ispovijestima, spisima bizantskoga Simeona novog teologa te poemama Efrema Sirijskog.

Način pisanja i konstantno traženje odnosa između čistoće vjere i britkog poetskog izražaja usporedivo je sa spisima Ivana od Križa. Armenska liturgija koristi mnoge dijelove njegovih spisa – za vrijeme Liturgije (Mise), Povečerja ili kao molitvu nad bolesnicima. Negdje do pred kraj 19. stoljeća, nakon što bi učenici savladali abecedu te naučili čitati psalme, čitali bi i učili napamet tekstove svetog Grgura.

SPOMEN: 27. veljače